Pod svjetlima reflektora u Beogradu

Nedavno sam pročitala zapanjujuće svjedočenje dr. Stojana Adaševića, ginekologa i specijalista za trudnoću i porođaj u Beogradu. Željela bih ukratko citirati mali dio njegovog svjedočenja, nešto o čemu nikad ne čujete u homiliji, a još manje u predavaonici Medicinskog fakulteta.

Nedavno sam pročitala zapanjujuće svjedočenje dr. Stojana Adaševića, ginekologa i specijalista za trudnoću i porođaj u Beogradu. Željela bih ukratko citirati mali dio njegovog svjedočenja, nešto o čemu nikad ne čujete u homiliji, a još manje u predavaonici Medicinskog fakulteta.

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Stojan je u komunističkoj Jugoslaviji na Medicinskom fakultetu poučen da je abortus kirurški postupak sličan postupku uklanjanja slijepog crijeva. Jedinu razliku predstavljao je organ koji se vadio: u jednom slučaju to je bio komad slijepog crijeva, a u drugom tkivo embrija. Prve sumnje javile su mu se tijekom 1980.-tih, kad su se u jugoslavenskim bolnicama za pregled nutarnjih organa počeli koristiti ultrazvučni aparati. Dr. Adašević je po prvi put na ekranu vidio ono što mu je dotad bilo skriveno od očiju – da žena u maternici nosi živo dijete, da siše svoj palac, te da pokreće svoje ručice i nožice. Tijekom njegovih „postupaka“ različiti dijelovi abortiranog djeteta ležali su na stolu na pokraj njega. „Gledao sam, a da nisam vidio.“ – prisjeća se sada. „U svojoj ruci držao sam srce koje je kucalo.“ Jednog jutra nakon što je razmislio i odlučio kako više neće raditi abortuse, Stojanov je rođak inzistirao da on, kao stručnjak za takve zahvate, okonča trudnoću njegove djevojke koja je bila u 3. ili 4. mjesecu trudnoće. Željela se riješiti svog 9. djeteta po redu. Stojan je odbio, ali njegov je rođak izvršio takav pritisak da je na koncu pristao i rekao: „U redu, ovo je zadnji put!“

Ovim riječima je dr. Adašević ispričao svoju priču: „Jedanput se dogodilo da sam trebao izvršiti utrobno čedomorstvo… Samouvjereno sam sjeo i počeo raditi, otvorio grlić maternice i kliještima zgrabio prvo na što sam naišao i izvukao ruku. Bacio sam je na stol i gle, živac ruke pao je na dio komprese natopljene jodom. Jod je nadraživao živac i ruka se počela trzati. Radilo se o normalnom efektu, koji smo puno puta na vježbama iz fiziologije radili sa žabama i njihovim živcima, kad smo proučavali fiziologiju mišića i živaca. Pošto se ovo vrlo rijetko događa, a meni se ovo dogodilo samo jedanput, rekoh sestri: ‘Pazi, trza se kao živčano-mišićni preparat.’ Sestra odgovori: ‘Joj, kao da je živo.’ Uđoh ponovo u matericu i zgrabih nešto i sad izvukoh nogu. Rekoh u sebi: ‘Pazi, da ti sada nervus ishiadicus ne padne na jod, pa da ti se sad i noga ne trzne. Pažljivo spustih nogu na sasvim drugi kraj, ali neka iznenadna buka – pad nekog željeznog predmeta u susjednoj sobi me trže, te se noga izvi – odleti i živac pade na jod. Noga se zatrza. Sada, sav napet, opsovah, jer mi se to prvi put dogodilo u mojoj praksi (a u to vrijeme bila je već vrlo bogata) i rekoh poluglasno: ‘Sada još samo fali da izvučem srce koje kuca.’ Uđoh kliještima, zgrabih i … stvarno izvukoh i bacih na kompresu srce koje je kucalo. Stadoh s radom, odjedanput shvatih da je to ubojstvo, jer sam do maloprije na ultrazvuku vidio to živo srce kako kuca, ruku i nogu kako se miču, dok su još svi bili u jednom komadu. Ne znam kako sam izgledao, ali odjedanput sam čuo glas sestre: ‘Doktore, šta je sa Vama, je li Vam loše?! Da li da zovem nekog drugog da završi?’ Trgoh se. U sebi se pomolih Bogu i rekoh: ‘Bože, vadi me sada iz onog u šta sam upao.’ Počeh ponovo raditi i bez ikakvih komplikacija završih ono što naš naivni narod zove ‘čišćenje’. Od tog doba, počela su moja razmišljanja i shvaćanja da bez obzira što ne radim privatno, što ne radim direktno za novac, ipak sam izvršitelj ubojstva, i to ne samo krvnik nego i sudac koji to odobrava i presuđuje…

Pravdao sam se pred sobom, da sam samo stručnjak – vojnik snajperist koji kao u ratu puca i ubija iz principa – za ideju, a ne plaćeni ubojica, privatni ilegalni liječnik koji radi abortuse, koji ubija za novac. Slaba utjeha. Počeli su čudni snovi s noćnim morama. Kao rezultat svega toga sazrela je moja odluka da prekinem vršiti utrobna čedomorstva koja sam radio 25 i više godina. I to po deset– petnaest dnevno, a nekad i više. Razlog – moje saznanje da je ljudski plod od svog samog začeća živ i živo biće, i da to nije ni organ majke, ni organ oca, već nešto treće. Sve ovo nije bilo plod nikakve teološke indoktrinacije, kao što to žele prikazati pojedini ateisti i feministkinje, već čisto iskustvo stečeno poznavanjem biologije, bioloških i medicinskih zakona i ultrazvuka. To što se moja spoznaja poklopila s teološkim stavom po kojem je ljudski plod živo biće od začeća, dakle od same zigote (oplođene jajne stanice), samo je dolazak do istog cilja preko dva različita puta.

Ja se u ovom članku temeljim na čistoj faktografiji, materijalističkoj i materijalnoj tehnici, koja nasuprot nekim krivičnim zakonicima i učenjima – dokazuje da je ljudski plod živ od začeća. Smatram da činjenicu da je ljudski plod živ od začeća treba više i češće iznositi kako u masovnim medijima, tako i preko specijalnih predavanja pred ovaj naš narod. Isto vrijedi i za stav da je utrobno čedomorstvo mnogo veći i teži grijeh od običnog ubojstva, jer je ljudski plod u materici nemoćan da se brani, a ništa nije skrivio, on je jedini bez osobne krivice u ljudskom rodu, jer on još nije rođen. Ovome je cilj da bračni i vanbračni parovi shvate kolika je njihova odgovornost u trenutku bračnog ili izvanbračnog spolnog čina, i to pred Bogom i pred sobom, i kakve posljedice taj čin donosi.“ Kad je Stojan informirao ravnatelja bolnice o svojoj odluci, nastale su burne reakcije.

U Beogradu nikada ranije nitko nije odbio izvršiti abortus. Vršili su pritisak na njega. Plaću su mu smanjili za polovicu. Njegova kći dobila je otkaz, a sin „nije uspio“ položiti prijamni ispit za upis na fakultet. Napadali su ga u novinama i na televiziji. „Socijalistička država“, govorili su, „omogućila mu je da studira tako da može vršiti abortuse, a on sada vrši sabotažu protiv Države…“ Sveti Toma Akvinski ukazao mu se u snu. Potapšao ga je po ramenu i rekao: „Ti si moj prijatelj, moj dobar prijatelj. Ustraj u bitci!“

Dr. Adašević odlučio je da će nastaviti s bitkom. Izjavio je da je prije obraćenja izvršio oko 50.000 abortusa. Zašto povlačimo ovu paralelu između strahota današnjeg terorizma i ovog svjedočanstva koje nas podsjeća na tisuće djece iskidanih na komadiće? Budući da postoji zakon uzroka i posljedice, „ne smijemo se iznenaditi“, rekla je Majka Terezija iz Kalkute, „kad čujemo za ubojstva, ratove i mržnju. Ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što nam je preostalo nego da ubijamo jedni druge? Zato je abortus najveći razaratelj ljubavi i mira.“ (P.S.1) Fra Zovko je rekao: „Država koja ubija svoju djecu nema budućnosti.“ Njih oboje prakticirali su svoje milosrđe do granica svojih snaga. Ali nisu skrivali istinu. Govorili su iz milosrđa! Oni nisu optuživali ljude, oni su ih upozoravali na tu opasnost da ih spase od tragedije i njezinih posljedica. Marija je rekla molitvenoj grupi mladih: „Kad sretnete majku koja je ubila svoje dijete, ne osuđujte je, s ljubavlju joj izrazite dobrodošlicu i učinite sve što je u vašoj moći da se vrati Bogu i pođe na ispovijed…“

Govoreći o svojoj smrti izazvanoj pogotkom munje, Gloria Polo, velika svjedokinja našeg vremena, izjavila je da je vidjela kako je svaki abortus klanjanje sotoni. Svaki put, na njegovo veliko zadovoljstvo, neki od pečata koji zatvaraju pakao, bivaju otvoreni, puštajući demone koji posebno napadaju svećenike (vidi P.S. 2). Naravno da duh smrti traži one koje je Isus odabrao da budu drugi On, u okviru Njegova stada, te da ga ljube i učine da Ga upoznaju drugi ljudi!

U ovoj Jubilarnoj godini Božjeg Milosrđa, svaki je svećenik dobio odobrenje da oprosti grijeh abortusa kao i njegove posljedice (inače ovo odobrenje rezervirano je samo za biskupa). To će utješiti mnoge majke i očeve koji su odabrali abortus. Tako će naći vrata Nade.

Draga braćo i sestre, ako živimo Riječ Božju, bit ćemo sigurni jer je ona svjetiljka našoj nozi i svjetlo našoj stazi (usp. Ps 119,105). Deset zapovijedi, koje su dane Mojsiju, sigurni su svjetionici za hod u stanju milosti i uživanje u Božjem blagoslovu. Ali ako zapostavljamo te Zakone Života i grijehu ostavljamo otvorena vrata, ako nastavimo graditi svijet bez Boga, „vukovi“ će i dalje režati. Kraljica Mira tako je jasna, tako transparentna, u svojim porukama! Ponovno pročitajmo o pet kamenova Međugorja i ovoga ljeta prinesimo joj prekrasnu odluku da ćemo živjeti onaj kamen koji smo najviše zapustili.

s. Emmanuel +

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s