O svetosti

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.

Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati – jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan – ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija dd guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

Oglasi

“Gora sa sedam krugova”

Dat ću ti ono što želiš. Vodit ću te u samoću. Vodit ću te putem koji ne možeš nikako razumjeti, jer želim da to bude najbrži put. Stoga će sve stvari oko tebe biti protiv tebe, kako bi te se odrekle, kako bi te povrijedile, kako bi ti nanijele bol. I dovele te u samoću. Zbog njihova neprijateljstva, uskoro ćeš ostati sam. Oni će te izbaciti, odagnati, odreći te se i bit ćeš sam.

Sve što te dotakne opeći će te, i ti ćeš povući ruku u boli, sve dok se ne povučeš iz svega. Tada ćeš biti sasvim sam.

Sve što se može željeti opržit će te, i spaliti ranu željezom, i ti ćeš u boli pobjeći, kako bi bio sam. Svaka stvorena radost doći će ti samo kao bol, i okanit ćeš se svih radosti i ostat ćeš sam. Sve dobre stvari koje drugi ljudi vole i žele i traže doći će k tebi, ali samo kao ubojice da te odvoje od svijeta i njegovih radosti.

Tebe će hvaliti, a to će biti kao da goriš na lomači. Voljet će te, i ubiti tvoje srce i odvesti te u pustinju.

Imat ćeš darove, koji će te slomiti svojim teretom. Imat ćeš zadovoljstvo molitve, i stvarat će ti muku, i bježat ćeš od nje. A kada te budu malo hvalili i malo voljeli, ja ću ti oduzeti sve tvoje darove i svu tvoju ljubav i svaku tvoju pohvalu i ti ćeš biti potpuno zaboravljen i napušten i bit ćeš ništa, mrtva stvar, odbačena. I toga dana počet ćeš posjedovati samoću koju si tako dugo želio. A tvoja će samoća donijeti ogroman plod u dušama ljudi koje nećeš nikada vidjeti na zemlji.

Nemoj pitati kad će to biti ili gdje će to biti ili kako će to biti: na planini, u zatvoru, u pustinji ili koncentracionom logoru, u bolnici ili u Getsemaniju. To nije važno. Zato me nemoj pitati, jer ti neću reći i nećeš znati sve dok ne uđeš u to.

Ali okusit ćeš pravu samoću moje boli i moga siromaštva i ja ću te voditi do hrama moje radosti i ti ćeš umrijeti u Meni i naći sve stvari u Mojoj milosti koja te je stvorila za ovu svrhu i dovela te od Pradesa do Bermuda, od Sv. Antonina do Oakhama i Londona, od Cambridgea i Rima do New Yorka i Columbije, od Corpusa Christija i Sv. Bonaventure do cistercitske opatije siromašnih ljudi koji rade u Getsemaniju: Da možeš postati brat Božji i naučiti poznavati Krista spaljenih ljudi.

Thomas Merton

 

Pomozi mi reći DA

Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega… Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Lk. 1, 28-38

Gospodine, strah me reći «da».
Kuda ćeš ti sa mnom?
Strah me izvući dužu slamku, strah me potpisati čisti list.
Strah me toga «da» da ne bi iziskivao sljedeće «da».
A ipak nemam mira.
Ti me, Gospodine, progoniš. Opkolio si me sa svih strana.
Skrivam se u buci jer se bojim čuti tvoj glas, ali ti se prišuljaš u jednom trenu tišine.
Skrećem s puta ako te opazim, ali na kraju stranputice čekaš me pripravan čim naiđem.
Gdje da se sakrijem? Svuda te nalazim, ne mogu ti umaći.

A strah me reći «da», Gospodine.
Strah me pružiti ruku, jer ćeš je zadržati u svojoj.
Strah me sresti tvoj pogled, jer ti si zavodnik.
Strah me tvojih zahtjeva, jer ti si ljubomorni Bog.
Opkoljen sam, a još se sakrivam.
Uhvaćen sam, a još se otimam i borim, premda znam da sam pobijeđen.
Jer ti si, Gospodine, jači;
Tvoj je ovaj svijet i ti ga meni uskraćuješ.
Dok ja pružam ruke za ljudima i stvarima, sve mi se u prah pretvara pred očima.
Gospodine, zar to nije tužno, kad više ništa ne mogu sebi zadržati?
Cvijeće koje uberem vene među mojim prstima,
Smješak koji bljesne na mojem licu, zaleđuje se. Valcer koji zaplešem, dah mi zaustavlja.
Sve postaje prazno, sve postaje šuplje; pustinju si oko mene stvorio.
Gladujem, žeđam, a cijeli svijet to ne može utažiti:
Gospodine, ljubio sam te, što sve nisam za te učinio?
Radio sam za te, žrtvovao se za te. O veliki, silni Bože, što bi još htio?

Dijete moje, želim mnogo više i tebi i svijetu.
Što si dosad uradio bio je tvoj vlastiti doprinos,mog udjela tu nije bilo.
Zazivao si me da tvoje odobrim, tražio si me da tvoje poduprem, želio si da tvoje pothvate pospješim.
Sada želim više.
Nećeš se više trebati naprezati oko svojih poslova, već ispunjavati volju svog nebeskog Oca.
Kaži «da», dijete moje. Trebam tvoj «da» kao što mi je bio potreban Marijin «da» da dođem na svijet.
Jer ja moram biti u tvom radu, ja moram biti u tvojoj obitelj.
Ja moram biti u tvom krugu, ne ti; jer moj pogled prodire, ne tvoj;
Moja riječ podiže, ne tvoja; moj život preobražava, ne tvoj.
Daj mi SVE, prepusti mi SVE. Trebam tvoj «da» da sebe s tobom sjedinim i po tebi na zemlju siđem.
Trebam tvoj «da» da svijet nastavim spašavati.

O, Gospodine, strah me tvojih zahtjeva, ali tko ti se može usprotiviti?
Neka dođe kraljevstvo tvoje, ne moje; neka bude volja tvoja, ne moja.
Pomozi mi reći «da».

Michel Quist

Možeš cijeli život biti vjernik

Možeš cijeli život biti vjernik, a ne osjećati zaista Boga.
I onda, odjednom, On siđe u tvoje srce i obratiš se. Doživiš čišćenje duše, otkriće ljubavi koja ti je oduvijek nedostajala. Potraga se čini završena.
U zanosu si. Duša ti žeđa Božju Riječ. Duša guta duhovne knjige. Željan si glazbe koja pjeva o Bogu. Spašen si. Čini ti se da je cijeli svijet tvoj. Žao ti je onih koji još nisu doživjeli doticaj s Njim, koji još nisu osjetili cjelov Božji.
Misliš da si siguran. Radostan si.

To je tek početak….

Dalje se granaju putovi. Mnoge zablude prijete, zablude o sebi. Netko od obraćenih pomislit će da je bolji od drugih. Neki će pomisliti da su sama bijeda. Neki će se zanositi karizmama i htjeti ih sve za sebe. Neki će se hraniti bukom, izvanjskim. Neki će misliti da su pozvani obraćati cijeli svijet i nestrpljivo će vući za rukave ostale, da im silom otvore oči. Neki će upasti u zablude ali će žeđati za istinom, te će tražiti odgovore kroz molitvu.

Dolazit će vrijeme suše u molitvi, zanos će nestajati. Vjera traži ustrajnost, strpljivost. Bog želi da Ga ljubimo i kad se skrije. Bog želi da molimo i kad je teško moliti, kad misli bježe. Bog hoće da smo Njegovi uvijek, u svim uvjetima, da ne odustajemo.
Težak je Put. Što koračamo dalje vidjet ćemo kako se sužava. Neki će nas prijatelji napustiti, neki će nam se ljudi rugati, nekima ćemo postati nezanimljivi. Ponekad će se tražiti da svjedočimo vjeru, a bit ćemo sami. Tražit će se hrabrost. Tražit će se da budemo svoji.

Vrlo često zla ovoga svijeta pokušat će nas zarobiti. Neki od nas polako će mu se prepuštati, tražeći opravdanja za koračanje unatrag. Možda ćemo dobivati pohvale od tog svijeta, i zaboravljat ćemo onu Ljubav koja nas je podigla iz blata. Ta ljubav se i tako skriva i često nas odvodi u Maslinski vrt. Ta ljubav nas tjera da pitamo; Oče moj, zašto si me ostavio…..

Neki od nas će sklanjati pogled od svijeta, jer nije lako biti svoj u ovome svijetu. Nekima će se ludilo i besmisao ovog svijeta učiniti ipak smislenim. Svijet ne traži od nas promjene,a Bog je tako zahtjevan! On stalno traži da dajemo, da se žrtvujemo, da ne postupamo po naravi, nego suprotno od nje. Isus je postavio stvari na glavu s obzirom kako u svijetu stoje. Imaš li snage biti svoj?
Bog se skriva, a grešnost vlastite naravi je jaka. Neki od nas će shvatiti da se nisu ništa promijenili na bolje. Neki će odustati, mislit će da je sve uzalud kad se ne mijenjamo. Neki će drugi shvatiti da je neophodno držati se Boga, koji nas ljubi, unatoč nama samima. I bit će svoji u tom smislu, da ih neće svijet odvući natrag. Neki od nas neće dopustiti da je Bog za njih uzalud dao svoga Sina!
Ne daj se natrag u blato, jer nećeš moći reći da nisi znao. Ta cjelov je Božji bio na tebi!

Nije lako biti svoj,ali je neophodno da bi bio Božji!
Neka košta! Budi svoj!

Kako govori Bog

P1040524

Često govorim Kristu o svojim prijateljima i o onima za koje sam odgo­vorna, i znam da mi On odgovara, bilo mišlju koju je netko izrazio tijekom dana, mišlju koja mi omogućuje da nađem ono što treba da kažem, ili nekim člankom koji slučajno pročitam, a koji se odnosi baš na problem koji se preda me postavlja. Ta slučajnost, nije li to Bog, ovdje prisutan? Ja sam u to sigurna.

Divna su otkrića koja mi drugi omogućuju, nebrojene stvari koje mi drugi daju, a da toga nisam ni svjesna. Nikada nisam osjećala prisutnost Božju kao sada. Sve ono što mi drugi kažu o svojim poteškoćama prisiljava me da dugo razmišljam, da izmijenim mnoge male stvari u onom što činim, u svom načinu života.

Kad vidim sve ono što mi drugi daju, čini mi se da im ja ništa ne donosim. Više nego ikada vidim da čovjek prima kada daje ili kad hoće dati, i da je čo­vjeku koji se suoči s duševnom poteškoćom, s poteškoćom koja se stvarno tiče duše, teže reći »ne« nego »da« zaboravu sebe.

Ipak sam ja još daleko od toga da bih zaboravila sebe zbog drugih. I što više hoću zaboraviti sebe, sve više vidim konce tkanja koje sam sama oko sebe splela i koje me zadržava proti mojoj volji.

Kad sam bila mala, mislila sam da oni koji ispovijedaju svoje grijehe mo­raju na kraju doći do toga da nemaju više ništa reći u ispovijedi. Dječja iluzija!

Sada dobro vidim da popis mojih grijeha postaje to veći što se više približavam Kristu. To je dapače strašno. Kažem sebi: »Približujem se Kristu, kakva sreća!«

A drugom zgodom dođe mi da kažem: »Stani Gospodine, ne približuj se! Ti si previše velik, a ja previše malena.«
Tada je ipak teže reći »ne« nego »da«, jer živjeti s Njim jest »zamorno«, ali živjeti bez Njega jest »ubitačno«, zato što bez Njega zlo i strahote koje susre­ćemo na zemlji ruše i uništavaju Ljepotu. (Beatrica, 17 god.)

Foyer Notre Dame

Kristovo Uskrrsnuće, vrhunac svijeta

wpid-wp-1428232819979

Gospodine!. . . Konačno sam našao nekoga koga iz dubine srca mogu tako nazvati!
Tako dugo dok nisam umio ili se nisam usudio vidjeti u Tebi, Isuse, nešto drugo osim čovjeka koji se rodio pred dvije tisuće godina, uzvišenog Moralistu, Prijatelja i Brata, moja je ljubav bila stidljiva i zbunjena.
Zar mi nemamo mnogo bliže oko nas velikih i divnih prijatelja, braće i učenjaka?
A zatim, može li se čovjek potpuno predati naravi koja je samo ljudska?
Svijet koji je iznad svakog elementa ovoga svijeta odavno je osvojio moje srce i nikad se ni pred kim drugim ne bih mogao iskreno pokloniti.
Zato sam dugo vrijeme, i onda kada sam postao vjernik, lutao ne znajući što ljubim.
Ali danas kad se očitovanjem supraljudskih snaga koje si ostvario u Uskrsnuću preko svih zemaljskih sila ukazuješ preda mnom kao Gospodar, sada Te priznajem svojim vladarom i radosno Ti se predajem!

Teilhard de Chardin: Misa svijeta