Pod svjetlima reflektora u Beogradu

Nedavno sam pročitala zapanjujuće svjedočenje dr. Stojana Adaševića, ginekologa i specijalista za trudnoću i porođaj u Beogradu. Željela bih ukratko citirati mali dio njegovog svjedočenja, nešto o čemu nikad ne čujete u homiliji, a još manje u predavaonici Medicinskog fakulteta.

Nedavno sam pročitala zapanjujuće svjedočenje dr. Stojana Adaševića, ginekologa i specijalista za trudnoću i porođaj u Beogradu. Željela bih ukratko citirati mali dio njegovog svjedočenja, nešto o čemu nikad ne čujete u homiliji, a još manje u predavaonici Medicinskog fakulteta.

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Stojan je u komunističkoj Jugoslaviji na Medicinskom fakultetu poučen da je abortus kirurški postupak sličan postupku uklanjanja slijepog crijeva. Jedinu razliku predstavljao je organ koji se vadio: u jednom slučaju to je bio komad slijepog crijeva, a u drugom tkivo embrija. Prve sumnje javile su mu se tijekom 1980.-tih, kad su se u jugoslavenskim bolnicama za pregled nutarnjih organa počeli koristiti ultrazvučni aparati. Dr. Adašević je po prvi put na ekranu vidio ono što mu je dotad bilo skriveno od očiju – da žena u maternici nosi živo dijete, da siše svoj palac, te da pokreće svoje ručice i nožice. Tijekom njegovih „postupaka“ različiti dijelovi abortiranog djeteta ležali su na stolu na pokraj njega. „Gledao sam, a da nisam vidio.“ – prisjeća se sada. „U svojoj ruci držao sam srce koje je kucalo.“ Jednog jutra nakon što je razmislio i odlučio kako više neće raditi abortuse, Stojanov je rođak inzistirao da on, kao stručnjak za takve zahvate, okonča trudnoću njegove djevojke koja je bila u 3. ili 4. mjesecu trudnoće. Željela se riješiti svog 9. djeteta po redu. Stojan je odbio, ali njegov je rođak izvršio takav pritisak da je na koncu pristao i rekao: „U redu, ovo je zadnji put!“

Ovim riječima je dr. Adašević ispričao svoju priču: „Jedanput se dogodilo da sam trebao izvršiti utrobno čedomorstvo… Samouvjereno sam sjeo i počeo raditi, otvorio grlić maternice i kliještima zgrabio prvo na što sam naišao i izvukao ruku. Bacio sam je na stol i gle, živac ruke pao je na dio komprese natopljene jodom. Jod je nadraživao živac i ruka se počela trzati. Radilo se o normalnom efektu, koji smo puno puta na vježbama iz fiziologije radili sa žabama i njihovim živcima, kad smo proučavali fiziologiju mišića i živaca. Pošto se ovo vrlo rijetko događa, a meni se ovo dogodilo samo jedanput, rekoh sestri: ‘Pazi, trza se kao živčano-mišićni preparat.’ Sestra odgovori: ‘Joj, kao da je živo.’ Uđoh ponovo u matericu i zgrabih nešto i sad izvukoh nogu. Rekoh u sebi: ‘Pazi, da ti sada nervus ishiadicus ne padne na jod, pa da ti se sad i noga ne trzne. Pažljivo spustih nogu na sasvim drugi kraj, ali neka iznenadna buka – pad nekog željeznog predmeta u susjednoj sobi me trže, te se noga izvi – odleti i živac pade na jod. Noga se zatrza. Sada, sav napet, opsovah, jer mi se to prvi put dogodilo u mojoj praksi (a u to vrijeme bila je već vrlo bogata) i rekoh poluglasno: ‘Sada još samo fali da izvučem srce koje kuca.’ Uđoh kliještima, zgrabih i … stvarno izvukoh i bacih na kompresu srce koje je kucalo. Stadoh s radom, odjedanput shvatih da je to ubojstvo, jer sam do maloprije na ultrazvuku vidio to živo srce kako kuca, ruku i nogu kako se miču, dok su još svi bili u jednom komadu. Ne znam kako sam izgledao, ali odjedanput sam čuo glas sestre: ‘Doktore, šta je sa Vama, je li Vam loše?! Da li da zovem nekog drugog da završi?’ Trgoh se. U sebi se pomolih Bogu i rekoh: ‘Bože, vadi me sada iz onog u šta sam upao.’ Počeh ponovo raditi i bez ikakvih komplikacija završih ono što naš naivni narod zove ‘čišćenje’. Od tog doba, počela su moja razmišljanja i shvaćanja da bez obzira što ne radim privatno, što ne radim direktno za novac, ipak sam izvršitelj ubojstva, i to ne samo krvnik nego i sudac koji to odobrava i presuđuje…

Pravdao sam se pred sobom, da sam samo stručnjak – vojnik snajperist koji kao u ratu puca i ubija iz principa – za ideju, a ne plaćeni ubojica, privatni ilegalni liječnik koji radi abortuse, koji ubija za novac. Slaba utjeha. Počeli su čudni snovi s noćnim morama. Kao rezultat svega toga sazrela je moja odluka da prekinem vršiti utrobna čedomorstva koja sam radio 25 i više godina. I to po deset– petnaest dnevno, a nekad i više. Razlog – moje saznanje da je ljudski plod od svog samog začeća živ i živo biće, i da to nije ni organ majke, ni organ oca, već nešto treće. Sve ovo nije bilo plod nikakve teološke indoktrinacije, kao što to žele prikazati pojedini ateisti i feministkinje, već čisto iskustvo stečeno poznavanjem biologije, bioloških i medicinskih zakona i ultrazvuka. To što se moja spoznaja poklopila s teološkim stavom po kojem je ljudski plod živo biće od začeća, dakle od same zigote (oplođene jajne stanice), samo je dolazak do istog cilja preko dva različita puta.

Ja se u ovom članku temeljim na čistoj faktografiji, materijalističkoj i materijalnoj tehnici, koja nasuprot nekim krivičnim zakonicima i učenjima – dokazuje da je ljudski plod živ od začeća. Smatram da činjenicu da je ljudski plod živ od začeća treba više i češće iznositi kako u masovnim medijima, tako i preko specijalnih predavanja pred ovaj naš narod. Isto vrijedi i za stav da je utrobno čedomorstvo mnogo veći i teži grijeh od običnog ubojstva, jer je ljudski plod u materici nemoćan da se brani, a ništa nije skrivio, on je jedini bez osobne krivice u ljudskom rodu, jer on još nije rođen. Ovome je cilj da bračni i vanbračni parovi shvate kolika je njihova odgovornost u trenutku bračnog ili izvanbračnog spolnog čina, i to pred Bogom i pred sobom, i kakve posljedice taj čin donosi.“ Kad je Stojan informirao ravnatelja bolnice o svojoj odluci, nastale su burne reakcije.

U Beogradu nikada ranije nitko nije odbio izvršiti abortus. Vršili su pritisak na njega. Plaću su mu smanjili za polovicu. Njegova kći dobila je otkaz, a sin „nije uspio“ položiti prijamni ispit za upis na fakultet. Napadali su ga u novinama i na televiziji. „Socijalistička država“, govorili su, „omogućila mu je da studira tako da može vršiti abortuse, a on sada vrši sabotažu protiv Države…“ Sveti Toma Akvinski ukazao mu se u snu. Potapšao ga je po ramenu i rekao: „Ti si moj prijatelj, moj dobar prijatelj. Ustraj u bitci!“

Dr. Adašević odlučio je da će nastaviti s bitkom. Izjavio je da je prije obraćenja izvršio oko 50.000 abortusa. Zašto povlačimo ovu paralelu između strahota današnjeg terorizma i ovog svjedočanstva koje nas podsjeća na tisuće djece iskidanih na komadiće? Budući da postoji zakon uzroka i posljedice, „ne smijemo se iznenaditi“, rekla je Majka Terezija iz Kalkute, „kad čujemo za ubojstva, ratove i mržnju. Ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što nam je preostalo nego da ubijamo jedni druge? Zato je abortus najveći razaratelj ljubavi i mira.“ (P.S.1) Fra Zovko je rekao: „Država koja ubija svoju djecu nema budućnosti.“ Njih oboje prakticirali su svoje milosrđe do granica svojih snaga. Ali nisu skrivali istinu. Govorili su iz milosrđa! Oni nisu optuživali ljude, oni su ih upozoravali na tu opasnost da ih spase od tragedije i njezinih posljedica. Marija je rekla molitvenoj grupi mladih: „Kad sretnete majku koja je ubila svoje dijete, ne osuđujte je, s ljubavlju joj izrazite dobrodošlicu i učinite sve što je u vašoj moći da se vrati Bogu i pođe na ispovijed…“

Govoreći o svojoj smrti izazvanoj pogotkom munje, Gloria Polo, velika svjedokinja našeg vremena, izjavila je da je vidjela kako je svaki abortus klanjanje sotoni. Svaki put, na njegovo veliko zadovoljstvo, neki od pečata koji zatvaraju pakao, bivaju otvoreni, puštajući demone koji posebno napadaju svećenike (vidi P.S. 2). Naravno da duh smrti traži one koje je Isus odabrao da budu drugi On, u okviru Njegova stada, te da ga ljube i učine da Ga upoznaju drugi ljudi!

U ovoj Jubilarnoj godini Božjeg Milosrđa, svaki je svećenik dobio odobrenje da oprosti grijeh abortusa kao i njegove posljedice (inače ovo odobrenje rezervirano je samo za biskupa). To će utješiti mnoge majke i očeve koji su odabrali abortus. Tako će naći vrata Nade.

Draga braćo i sestre, ako živimo Riječ Božju, bit ćemo sigurni jer je ona svjetiljka našoj nozi i svjetlo našoj stazi (usp. Ps 119,105). Deset zapovijedi, koje su dane Mojsiju, sigurni su svjetionici za hod u stanju milosti i uživanje u Božjem blagoslovu. Ali ako zapostavljamo te Zakone Života i grijehu ostavljamo otvorena vrata, ako nastavimo graditi svijet bez Boga, „vukovi“ će i dalje režati. Kraljica Mira tako je jasna, tako transparentna, u svojim porukama! Ponovno pročitajmo o pet kamenova Međugorja i ovoga ljeta prinesimo joj prekrasnu odluku da ćemo živjeti onaj kamen koji smo najviše zapustili.

s. Emmanuel +

Torinsko platno

Jesus-Shroud

Veoma često detaljno prezentiram zanimljive znanstvene činjenice o svetom Platnu, pred kojima se moderna znanost zaustavlja i mora ponizno priznati svoju nemoć.

Sveto Torinsko platno veoma je kontroverzan predmet koji uznemiruje one koji ne vjeruju u Isusa Krista, a neki znanstvenici nekatolici uzaludno pokušavaju pronaći dokaze o njegovoj nevjerodostojnosti. Na svojim predavanjima nastojim ukazati na činjenicu koliko su ti dokazi ništavni i uspijevam dokazati koliko sam u to, zapravo, uvjeren.

Povijesne crtice

Sveto Platno pronađeno je u Jeruzalemu godine 30. poslije Krista, a spominje se još u evanđeljima. Nakon VII. stoljeća poslije Krista, oni koji su kovali zlatni bizantski novac, solid, koji prikazuje Kristovo lice, morali su vidjeti Platno, jer je pronađeno više od stotinu podudarnih točaka između Kristovog lica na tim novčićima i lica s Platna.

Sve do 1204. Sveto Platno se nalazilo u Konstantinopolu. Povijest je dokumentirala da se Platno godine 1353. nalazilo u Lireyu, nakon čega je, 1502., odneseno u Chambéry, a 1532. je pretrpjelo težak požar koji je ostavio spaljene dijelove tkanine i rupe koje su i danas vidljive. Godine 1578. odneseno je u Torino i od tada je tamo stalno smješteno, osim povremenih premještanja tijekom ratova.

Što je to sveto Torinsko platno?

Platno je najviše istraživani arheološki i vjerski predmet na svijetu. O njemu je napisano stotine knjiga i bezbroj članaka na desetcima različitih jezika, no ništa od toga ne donosi ključni dokaz. Zašto? Ako kažemo da je sveto Platno obavijalo tijelo uskrsloga Isusa Krista, svako bi drugo vjerovanje bilo poljuljano.

To je vjerovanje koje se nameće nasuprot slobodne prosudbe koja nam je dana; Bog nam uvijek ostavlja prostor za drugačiju interpretaciju nečega. Riječ je o veoma staroj tkanini od lana, ručnog tkanja, uzorka riblje kosti, dimenzija 4,4×1,1 m. Na Platnu su vidljive dvije tamnije vodoravne linije i rupe nastale u požaru u Chambéryju godine 1532., kada je tkanina bila savijena na 48 dijelova.

Između dvije tamne linije, manje vidljivo ali mnogo značajnije, nalazi se dvostruka, frontalna i leđna slika Čovjeka koji je u tu tkaninu bio umotan, karakteriziran evidentnom mrtvačkom ukočenošću; polovica je Platna bila položena na grobni kamen, zatim je bio položen Čovjek, a na koncu je na njega bila položena
druga polovica Platna. Iz tog razloga vidimo dvije slike, jednu frontalnu i jednu leđnu.

Čak ni danas, s mnogim znanstvenim napretcima koje je doživjelo ovo desetljeće, sliku tijela nije moguće reproducirati sa svim njezinim karakteristikama. Nastala je kemijskom reakcijom lanenih vlakana: dakle ne postoji pigment niti ikakva obojena supstancija. Slika je iznimno površna i sastoji se od opne debljine tek 0,2 tisućinke milimetra. Energija koja je stvorila sliku jest većinom električna i usporediva je s tzv. fenomenom krune (engl.: Corona Discharge; hrvatski: pražnjenje korone) koja se, primjerice, dobiva kod dodira gromova.

Sama se slika može objasniti tek izvan okvira znanosti koja je, po definiciji, ograničena jer njome upravljaju ljudi koji nisu sveznajući. Sveto Platno stoga poučava znanstvenike da budu manje arogantni, da ne pretendiraju znati sve; neobjašnjiva slika poučava suvremenog čovjeka, koji se smatra posjednikom čitavog svijeta, većoj poniznosti.

Sveto Torinsko platno prikazuje sliku teško mučenog čovjeka u skladu s onim što nam donosi Evanđelje:
– razabire se više od tristo rana od bičevanja po čitavom tijelu
– iz rana zatiljka, čela i sljepoočnica vidi se da je bio okrunjen trnovom krunom
– iz rana i curenja krvi iz zapešća i nogu evidentno je da je bio pribijen na križ
– iz rane boka, iz koje teče krv, dijelom čista prirodna crvena, dijelom sukrvičasta, fluorescentna prema ultraljubičastom, potvrđuje se da je riječ o smrti umotanog čovjeka zbog pomanjkanja krvne cirkulacije.

Prema tradiciji, sveto Platno omatalo je tijelo Isusa Krista, koji je uskrsnuo nakon svoje smrti, a znanstvene analize nisu pobile tradiciju, štoviše, potvrdile su sve ono što Sveto pismo donosi o Muci, Smrti i Uskrsnuću Isusa Krista.

Čovjek umotan u Platno je Isus Krist

Na temelju različitih kalkulacija vjerojatnosti, proizlazi da je Platno omatalo tijelo Isusa Krista s vjerojatnošću od skoro 100 posto i zanemarivim postotkom nesigurnosti.

Čovjek umotan u Platno bio je bičevan kao i Isus, okrunjen trnjem, pribijen na križ čavlima probodenim kroz ruke i noge, i umro zbog puknuća srca, kako donosi Psalam 22,15b: „Srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.“ U Grobu je ostao manje od četrdesetak sati, jer nema znakova raspadanja, kako donosi Psalam 16,10: „Jer mi ne ćeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“

Čovjek umotan u sveto Torinsko platno je uskrsnuo

Sliku tijela nije moguće reproducirati, jer bi se trebali koristiti izrazito kratki i jaki mlazovi energije koji se ne mogu proizvesti u laboratoriju, no još se uvijek može razmišljati o tretiranju snažnim mlazom struje kao mehanizmom kreiranja slike.

Svi znanstveni rezultati slažu se s Evanđeljem.

Štoviše, određene znanstvene karakteristike Platna obogaćuju i produbljuju opise koji su možda dosta površni za današnjeg čovjeka. Stoga se može zaključiti izravna povezanost svetog Platna i Evanđelja. Evanđeljedonosi i podatak da je na uskrsno jutro Isus uskrsnuo. Zašto ne bismo onda pomislili
kako je upravo sveto Platno svjedok Uskrsnuća? Pretpostavka Uskrsnuća je jedina stvar koja objašnjava stvaranje slike tijela.

Slika tijela je fotografija Isusa Krista u trenutku Uskrsnuća.

Što je meni osobno pružilo, darovalo sveto Platno?

Godine 1997., na kongresu o svetom Platnu u Nici, predao sam zahtjev za dobivanjem novih slika visoke rezolucije i otada sam dobio toliko besplatnog materijala da i dandanas nastojim sve više produbljivati svoja istraživanja o svetom Platnu.

Veliku pomoć pružali su mi i još uvijek mi pružaju diplomanti strojarskog inženjerstva, što mi je pomoglo da objavim nove zanimljive podatke i u međunarodnim časopisima.

Budući da sam mentaliteta kao sv. Toma, prije nego što sam započeo svoja istraživanjao ovoj nemogućoj slici želio sam biti siguran da ne proučavam neko eventualno umjetničko srednjovjekovno djelo. Dobio sam nutarnji odgovor pred Relikvijom godine 1998.

Istraživanja su me približila Osobi koja je bila umotana u sveto Platno, potičući me da izbliza pokušam shvatiti kolike je i kakve sve fizičke patnje taj Čovjek podnio i za mene, sve dok me nije natjerao da promijenim način i smisao svog života.

Razmišljajući kasnije o tome da su moralne patnje Isusa Krista bile mnogo teže nego one fizičke, posebno kada se osjetio napuštenim od ljudi, i to od onih koje je trebao spasiti, mogu shvatiti koliko je velika bila njegova ljubav prema nama.

Proučavajući stvaranje slike tijela na svetom Platnu, dobio sam fizičku potvrdu Uskrsnuća.

Postati siguran u postojanje života nakon smrti mijenja perspektivu sadašnjeg života. Znamo da ne trebamo težiti ka užitcima ovoga života, već k pripremi za budući život. Kao što je On dao svega sebe za naše spasenje, tako se i mi moramo dati, odnosno slijediti riječ Evanđelja. Moramo, na koncu, promijeniti svoju perspektivu života kako bismo upotpunili otkupljenje.

U skladu s tvrdnjama Michelea Salcita, autora knjige o ovoj temi, sveto Platno je znak – Širenja: kao što je Isus posvetio svoj život propovijedanju, tako i kršćanin mora širiti vjeru. Danas ima malo vjere i s razloga što mnogi kršćani skrivaju svoje vjerovanje.

Znak – Prinošenja žrtve: kao što je On prinio samoga sebe za sve nas, svatko od nas mora pomoći onima koji pate. Ne ostvarujemo se misleći samo na sebe. Znak – Nade: kao što je on uskrsnuo, tako i mi vjerujemo u uskrsnuće od mrtvih.

Sveto pismo i sveto Torinsko platno

U knjizi Eberharda Lindnera, Platno je definirano kao „Znanstveno Evanđelje“ budući da fizički donosi mnoge detalje onoga što je o Muci, Smrti i Uskrsnuću Isusa Krista zapisano u Evanđelju. Primjerice, na svetom Platnu možemo rukom opipati krv našega Gospodina i možemo je analizirati. I ja sam imao tu povlasticu da pod mikroskopom vidim koje zrnce krvi Isusa Krista. Dakako, uzbuđenje je bilo snažno!

Što se tiče bičevanja, piše: „Tada Pilat uze i bičeva Isusa“ (Ivan 19,1). Na Platnu nalazimo potpunu potvrdu onoga što donosi Sveto pismo, no primjećujemo i nešto više: očito je postojanje 370 rana kao posljedica okrutnog bičevanja tijela, da ne računamo tragove rana sa strana koje nisu dotakle Platno. Rane odgovaraju oko 120 udaraca rimskog flagruma koje su dijelila barem dva bičevatelja, koji su stajali svaki sa svoje strane Čovjeka – Isusa.

Dakle, sveto Platno dodaje Svetom pismu vrijedne podatke obogaćujući našu spoznaju o toj teškoj patnji koju je podnio Isus Krist.

Udarci po licu: „… I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu“ (Marko 15,19).

Iz svetoga Torinskog platna može se zaključiti i postojanje oteklina, posebno otekline na desnoj jagodičnoj kosti, kao i puknuće nosne kosti.

Krunjenje trnjem: „A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu…“ (Ivan, 19,2). Isus je bio okrunjen trnovom krunom, glava pokazuje rane zadobivene šiljatim predmetima.

Raspeće: „I ondje (na Golgoti) ga razapeše“ (Ivan 19,17). I čovjek sa svetog Platna bio je razapet.

Rana na boku: “Jedan od vojnika kopljem mu probode bok“ (Ivan, 19,34). Iz rane na boku, u kojoj je krv odvojena od seruma, dakle potekla je krv i voda, znači da je čovjek umotan u Platno bio proboden u srce nakon svoje smrti.

Uskrsnuće: „Tada uđe (u grob) i onaj drugi učenik… i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“ (Ivan 20, 8-9)

Čovjek sa svetog Platna postaje mehanički
nevidljiv u odnosu na Platno i zrači bljesak
energije (i to električne, stvarajući na taj
način tzv. fenomen krune), koji je i bio razlog
stvaranja tjelesne slike. Kad je Ivan vidio
platno, onako mlohavo, povjerovao je u
Kristovo Uskrsnuće.
Stajališta dvojice posljednjih papa o
Platnu
„Bez dvojbe riječ je o Relikviji…“ potvrdio
je veliki papa Ivan Pavao II. Isti papa,
tijekom izlaganja Platna u Torinu godine
1998., izjavio je: „Platno jest izazov inteligenciji…
Crkva povjerava znanstvenicima
zadatak da nastave s istraživanjima.“ Upravo je to razlog koji me je potakao nastaviti se približavati Isusu Kristu proučavajući Platno sa znanstvenog stajališta.

Papa Benedikt XVI., tijekom svete Mise prigodom izlaganja svetog Platna ove godine, izjavio je: „Platno… Ono je misterij križa i svjetlosti“. Ono je „misterij“ jer sliku tijela na Platnu nije moguće znanstveno objasniti, „križa“ jer vjerno donosi sve znakove Muke Isusove, „svjetla“ jer se slika tijela koja je u njega utisnuta može objasniti kao bljesak električne energije koja odgovara svjetlosti Uskrsnuća.

Zaključak

Ovaj dar, sveto Torinsko platno, dan nam je da bismo vjerovali. Sukladno onomu što kaže papa Benedikt XVI. u Spe Salvi: „Tko vjeruje drugačije živi, dan mu je novi život.“

I sukladno onomu što kaže veliki papa Ivan Pavao II. (18. ožujka 2000.): „… Kada se oko nas, a možda i u nama sve ruši, Krist ostaje naš neoboriv oslonac.“

Sveto Platno nije samo znak nečega nadnaravnog pokraj nas; ako bolje pogledamo, shvatit ćemo da je to nadnaravno blizu nas upravo da nas obrati.

Kao zaključak, koju poruku nosi sveto Platno?

Poruka bi se mogla sažeti u pitanju koje donosi evanđelist Luka (9,20a): „A vi, što kažete, tko sam ja?“
Moramo biti oprezni, jer kad smo jednom prepoznali lice, tijelo i krv ovoga čovjeka, spontano će nam se javiti čitav niz pitanja: – Zašto je Isus, nakon što su ga svi ostavili, pa čak i Otac, u moralnim patnjama koje su i veće od onih fizičkih, slobodno odlučio patiti za nas ljude i podnijeti svu tu patnju koju možemo iščitati s Platna, ljubeći beskrajno svakoga od nas?

Zašto nas je Bog želio pustiti da danas susretnemo ovo Platno, koje je sačuvano i nakon toliko nesreća i požara?
Koju poruku donosi ova okrvavljena slika?
Koje značenje za nas ima ta slika?
Postoji li u njoj neka smjernica za naš način života?
Je li to, zapravo, poziv na naše obraćenje?
Koliko vrijedi naše otkupljenje?
Kako mi danas primamo ovu poruku?
Postoje li u svetom Platnu neke smjernice za ponašanje u našem životu?
I na kraju, pokazujući nam sveto Platno, što Isus Krist želi od nas?

I Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. kleknuli su kad su molili pred najznačajnijom relikvijom kršćanstva. Kleknimo sada i mi, promišljajući o postavljenim pitanjima i moleći u tišini.

(Profesor Sveučilišta u Padovi, prof. Giulio Fanti. Izvor: Glasnik Mira)

Doživio sam duboka iskustva vjere i Duha

Untitled

Prof. dr. Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije, govori o iskustvima koja je stekao u četrdesetljetnom radu s mladima te početcima hagioterapije i važnosti liječenja svetim.

Velečasni Tomislave, drugi dio našeg razgovora započet ću pitanjem o prvim danima onoga što je kasnije u Vašoj djelatnosti postalo tako snažno prepoznatljivo. Mislim na početke sedamdesetih godina kad ste započeli predavati vjeronauk srednjoškolcima i studentima u Zagrebu te na nastanak zajednice Molitva i Riječ. Kako je sve počelo?

Kad se toga sjećam duboko sam svjestan da čovjek ne raspolaže svojim životom; netko drugi vas postavlja u život i svijet. Tako je to bilo i u Zagrebu. Nakon što sam se vratio iz Rima, gdje sam doktorirao teologiju – vratio sam se više-manje bolestan i držao sam da će mi trebati više vremena kako bih došao k sebi – odmah su mi dodijelili predavati vjeronauk srednjoškolcima, a potom i studentima iz cijelog Zagreba. Tada, 1971. i 1972., ni sam nisam znao kako bi to trebalo izgledati. Šestorica studenata – četvorica kršćanina i dvojica ateista komunista – raspravljali smo cijelu godinu o toj temi. Taj razgovor s komunistima uvijek je bio bez rezultata, rekao bih nula prema nula. Potom smo odlučili raditi drukčije, u Svetom pismu i Crkvi tražiti teme, primjere i velikane-svece. Počeli smo čitati Bibliju i shvatili smo koliko je važno obraćenje; shvatili smo, ako čovjek iz svoga vanjskog svijeta ne krene prema Svetom pismu, nikad ne će postati kršćaninom. Još gore, nikad ne će postati otkupljen, a to znači koristan za Crkvu, društvo i samoga sebe.

Nakon godinu-dvije takva rada postali smo svjesni da to nije sve i počeli smo moliti, počeli smo vjerovati da je Bog tu, da čuje našu molitvu. Mučilo nas je to da se toliko moli – koliko ljudi izmole krunica, koliko se moli u Crkvi! – a ništa se ne događa, ne vidimo nikakve rezultate.

Kako ste išli dalje?

S druge strane, još kao pučkoškolac sam u svom selu, kad je moj župnik Maček počeo s nama moliti krunicu, vidio da nas molitva i krunica mijenjaju, da postajemo više kršćani. Kasnije je župnik uveo i pučki časoslov i osjetili smo kako se narod sve više i više okuplja. Tako sam kao mladi svećenik i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu osjetio da u molitvi ima nešto što treba znati otkriti. Pitao sam se što je to molitva i počeli smo moliti spontano dok nismo osjetili da i spontana molitva može postati kao ona naučena i da i tu nešto manjka. Onda smo počeli tražiti u Sv. pismu kako je Isus molio, kako su sveci molili, kako su molili starozavjetni velikani.

Otkrili smo da u molitvi naš duh mora biti s Bogom, što znači: moj duh može kontaktirati s Bogom, a ne moj jezik ili moj razum.

Tad smo počeli tražiti što je to duhovna dimenzija, kako se to čovjek spaja s Bogom, koji to telefon ili mobitel, slikovito rečeno, spaja s Bogom. Osjetili smo da je to moguće i to je bila najveća radost.

U to vrijeme, bilo je to 1975., otišli smo u Davor, bilo je dvadeset studenata, gdje smo molili puna dva mjeseca. Tada smo, ja 3. kolovoza, oni nešto kasnije, doživjeli duboka iskustva vjere i Duha, tako da smo mogli govoriti kako smo razumjeli što su apostoli doživjeli na dan Duhova i što to pokreće svece kroz povijest Crkve i uopće velike ljude u znanosti i kulturi da postanu veliki. Čovjek, u kulturi, mora negdje imati izvor, neko iskustvo iz kojega može crpsti snagu da komponira, slika, piše … Ili u znanosti, stalno dalje i dalje istraživati.

Otkrili smo da je duhovna dimenzija nešto što je slobodno od prostora i vremena, da je uvijek ispred nas i da je važno slijediti je i polako pustiti razumu i tijelu da dođe do rezultata.

Počeli ste držati seminare za duhovnu obnovu Crkve?

Godinu kasnije, 1976., osnovali smo i časopis, a cijeli je Zagreb brujao što se to zapravo događa u Frankopanskoj ulici, gdje smo djelovali. Crkva se sve više punila, a dvije vjeronaučne dvorane bile su pretijesne, ljudi su sjedili na prozorima, po dvorištu, na podu. Ljudi su bili privučeni i fascinirani da se Boga može iskusiti i susresti.

To su bili početci, a potom me je kardinal Kuharić pozvao i rekao da ono što smo iskusili trebamo prenijeti cijelom našem narodu. Stoga je kardinal 15. rujna 1979. u Mariji Bistrici organizirao seminar na kojemu je sudjelovalo oko četrdeset svećenika, nekoliko časnih sestara i laika. Tada sam držao četverodnevni seminar na kojemu je sudjelovao i kardinal. To je bio početak seminara za duhovnu obnovu Crkve, a do danas sam održao oko tisuću seminara. Fasciniran sam uspjesima seminara, riječ je o nečemu čudesnom.

Prije svega toga, u Vašoj trideset prvoj godini života, liječnik Vam je rekao da imate još dva mjeseca života. Otada je prošlo četrdeset godina, a Vi ne da niste umrli, već ste danomice zauzeti i na raspolaganju ste vjernicima. Što se dogodilo nakon iskrenih liječnikovih riječi, kakav je bio Vaš razgovor s Bogom?

Dogodilo se da sam tek nakon te liječničke dijagnoze mogao shvatiti što je evanđelje. Nakon dvomjesečnih pretraga, a mislio sam da imam čir na želudcu, liječnici su mi u bolnici u Műnchenu rekli da imam rak na gušterači koji se ne može ni operirati ni liječiti. Preporučili su mi da idem kući jer ću za dva mjeseca umrijeti.

Otišao sam u bolničku kapelicu i ispovjedio se, a ispovjednik mi je rekao tako je to, mora se umrijeti; kolegi svećeniku u sobi također sam priopćio da moram umrijeti, a on je odgovorio da, da. Kad sam došao u Rim, kolege su me gledale kao mrtva čovjeka.

Kardinalu Kuhariću također sam napisao pismo, a on mi je odgovorio: Dragi velečasni, kad već morate umrijeti, neka ta žrtva bude na korist naše nadbiskupije. Dakle, svi su me bili otpisali.

Čekali ste smrt?

Smrt sam čekao pet-šest mjeseci, dobio sam na kilogramima, a onda sam pomislio da ne vrijedi više čekati pa sam otišao u Rim završiti svoj diplomski rad. Išao sam na kontrole, liječnici su govorili jest i nije u redu, a ja do dana današnjega čekam i pitam se što se dogodilo.

Ovo je važno: kad sam čuo dijagnozu strahovito sam bio potišten i pitao sam se što mi je činiti. Bogu sam obećao svakodnevno moliti dva sata, postiti tri puta tjedno, kroz deset godina svake godine bos hodočastiti u Mariju Bistricu … sve sam obećavao, ali sam osjećao da Nebo šuti. Na sve moje riječi i obećanja Nebo je šutjelo.

A onda sam, treći dan, u Markovu Evanđelju pročitao: Ako tko hoće za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i slijedi me. I: Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, taj će ga spasiti, što me je duboko pogodilo. Počeo sam o tim riječima razmišljati, smirio sam se i, oko 22 sata ili malo kasnije, rekao sam: Bože, spreman sam umrijeti. Prihvaćam da ja ne mogu spasiti svoj život, to možeš samo ti.

Tada sam se, priznajem, osjećao najsretnijim u svom životu, bilo je kao da Gospu i Isusa vidim blizu sebe, a kako ću za dva mjeseca umrijeti, moći ću ih zagrliti i kazati: Zašto mi se prije niste objavili? Bilo je nešto čudesno u svemu tome – bio sam sretan što moram umrijeti! Tada sam osjećao da sam svoj život već ispunio – kao bogoslov sam radio s djecom u svojoj župi, surađivao sam na Radio Vatikanu – i bio sam sretan što ću uskoro morati poći. K tomu, ne ću se više morati bojati liječnika i operacije, studija, ne ću morati biti profesor …

A onda je došlo nešto drugo. Doživio sam da je zakonitost duha različita od zakonitosti tijela. Kad se po svaku cijenu želite spasiti, zapravo se odvajate od Boga, činite nešto što vi ne možete, jer naša je sudbina u Božjim rukama. Ne znam kad ću umrijeti, nisam mogao utjecati kad ću se roditi; i tada, kad sam se svega odrekao, ostao mi je samo Bog, samo njegova volja, tad sam osjetio da mogu ozdraviti. Tad sam otkrio da je paradoksalnost evanđelja prava zakonitost čovjekove duhovne dimenzije i da se zapravo tu nalazi ono što mi nazivamo čudom kad čovjek ozdravi.

Kad čovjek tako prihvati svoj gubitak i smrt, tada počinje život. Kad sam ljudima počeo govoriti na taj način, bezbrojni su ozdravili od najtežih bolesti.

Otkrili ste hagioterapiju?

Iza toga sam otkrio hagioterapiju, i još više, iz evangelizacije, gdje sam uzeo kršćanski katekumenat, treći dio, koji govori o vremenu liječenja i vremenu prosvjetljenja.

Tu sam otkrio dio gdje čovjeku možemo pomoći molitvama oslobođenja, molitvama unutarnjeg iscjeljenja, i zakonitostima čovjekova duha. Otkrio sam da se tu beskrajno puno može liječiti naše tijelo.

Objasnite opširnije što je hagioterapija?

To nije ni pastoralni rad, nije dijeljenje sakramenata niti je naviještanje riječi Božje, nije ni psihoterapija. Dakle tu nije riječ ni o psihičkom niti o religioznom području.
Religiozno, vjersko područje samo je jedan segment duhovne dimenzije čovjeka, a psihoterapija je niža od duha, ona je na psihičkom području.

Hagioterapija je otkriće da čovjek osim vegetativnog dijela duše, pokraj psihičkog dijela duše, ima i duhovni dio i da je to vrhunska sposobnost čovjekove duhovne duše i da je po tome čovjek postao čovjek.

Otkrio sam da je ta duhovna duša odlučujuća, ona može činiti čudesa jer je to izravno od Boga, Knjiga postanka 2.7, Bog je sebe ulio u tu duhovnu dušu. Također sam otkrio da ta duhovna duša ima cijeli svoj organizam, ima sposobnost, intelekt, savjest, karakter pa sam pitao koje ime dati toj metodi. To je zapravo metoda kojom se liječe duhovne bolesti, bolesti duhovne duše na duhovan način. Tražio sam ime i otkrio da je to područje duhovne duše sveto.

Zašto? Jer je od Boga dano. Katekizam Katoličke Crkve nam kaže da u trenutku začeća svakomu čovjeku Bog daje besmrtnu dušu; roditelji daju psihofizičko, a Bog daje besmrtnu dušu. Prema tome, u svakom čovjeku sudjeluju Bog, otac i majka. To što Bog daje može se liječiti samo Duhom Svetim, to ne mogu činiti ljudi. Stoga mi se naziv hagioterapija učinio najprihvatljivijim.

Recepti hagioterapije?

Hagioterapeut otkriva da najprije postoji egzistencijalno pitanje čovjeka. Čovjek ne zna otkuda dolazi, ne zna zašto je morao doći na svijet. Majka i otac nisu vas ili mene naručili pa se pitam tko jest; moram živjeti, pitam se zašto; nitko me nije pitao želim li se roditi; moram umrijeti, zašto me nitko o tome ne pita? Što je smrt? Kamo idem? Zašto ni o čemu ne mogu odlučivati? Zašto moram biti zao, zašto moram griješiti? Potom, zašto ne znam tko je gospodar prirode? Svi dolazimo i odlazimo kroz prirodu, ali čija je ona, od koga je? Dalje, ne znamo što je život, proučavamo biologiju, a uopće ne znamo što je život, što je bios. Ne znamo dokle se svemir prostire, gdje je zemlja, zašto zemlja postoji …

Beskrajno mnogo pitanja na koja nitko ne odgovara. Hagioterapijski se pitam: Tko mi može dati odgovor? Tu nalazim Isusa Krista, on jedini ima snagu da mi odgovori i informaciju da pobijedim zlo, đavla i smrt.

Drugo pitanje, tzv. bazično, je kad dolazimo na svijet a nismo bili ljubljeni, od roditelja i drugih oko nas, jedni fizički venu, drugi postaju neurotični, treći postaju agresivni ili zločinci. Vidio sam da je to područje mimo svakoga interesa, a i kako ćeš to liječiti?

Treće, mogu kao osoba biti povrijeđen, moja savjest me boli, doživljavam grižnju savjesti, a najviše samoubojstava događa se zbog grižnje savjesti, zbog krivice.

Otkrio sam da postoje drugi problemi, ovisnosti koje zarobljavaju slobodu, ne dopuštaju mi biti slobodnim. Dakle riječ je o slobodi, ali i o kreativnosti; ako imam talent, a ne iskoristim ga, ja sam frustriran i besmislen.

Bezbroj stvari koje nitko ne rješava jer ne može. Tu je također pitanje Boga. Kako će to psihijatri i psihoterapija riješiti? Nikako, jer ne mogu. To nadilazi psihijatriju. Tu se vidi da čovjek ne može riješiti ta pitanja jer griješi; drugo, treba biti human čovjek i, treće, međuljudski odnosi, trvenja – muči nas ili što smo nekoga povrijedili ili što je nas netko povrijedio. I, napokon, odnos s Bogom, kako s njim ostati u vezi?

Takvim pristupom čovjek sve bliže dolazi do Boga?

Vidio sam da su to teške duhovne bolesti koje treba liječiti i metodu sam nazvao putevima do duhovnoga zdravlja. Najprije sebi treba objasniti smisao života i duhovnoga.

Znanost ne zna tko smo, kamo idemo, zašto smo ovdje, zašto trpimo, zašto patimo, zašto sam zao, zašto toliko oružja protiv čovjeka, što će biti sa mnom – ništa ne znamo.

Jedinu informaciju donosi Isus. Ta je informacija za mene znanstvena, ona nije religiozna jer religije ne znaju kakav je Bog, a Isus iz Nazareta je povijesna osoba, on meni kaže kakav je Bog. To je kao da netko tko je bio u Americi kaže ovakva je Amerika, tko je živio s Eskimima kaže ovako žive Eskimi; Isus dolazi odozgor i kaže mi kakav je Bog, dakle on mi je informacija, on mi je snaga.

Drugo pitanje je što je s bazičnom nesigurnošću. Kad čovjeka povežem s Bogom, ako te nitko nije htio i želio, Bog te je htio i želio, stvari se tako brzo rješavaju. Npr. razne suicidalne misli, ovisnosti, depresije i slično. Ako dostojanstvo čovjeka podignemo na višu razinu, tebe nitko ne može povrijediti jer si zaštićen i zato imaš pravo na zemlji jer te Bog stvorio. K tomu, ako čovjek radi, ako živi svoj talent, on je zaštićen.

Frankl kaže da ljudi imaju novaca i kruha, ali nemaju zašto živjeti. Zašto bih ja studirao, zašto bih vam u ovom trenutku ovo govorio ako nema smisla, zašto bih nekom bio prijatelj ako to nema smisla … Čovjek traži smisao, kaže Frankl, a ako ne nalazi smisao život je besmislen i čovjek se ubija. Čovjek može imati sve zdravo, tijelo i psihu, a ubija se. To je dakle teško pitanje i vidio sam da čovjeku treba dati smisao, dati mu svrhu života i pomoći mu da sam uvidi kako se život isplati, da se isplati darovati i život. Zapravo su najveći sretnici naši branitelji kad su išli za domovinu, za slobodu dati svoj život. Oni su sve dali za druge. Oni su bili spremni sve izgubiti i zapravo su mučenici, a mi toga nismo dovoljno svjesni. Na svim tim područjima otkrio sam beskrajno puno rana i da su zapravo najteže bolesti, što potvrđuju i drugi autori, bolesti duha.

Prihvaćenost hagioterapije?

Sedamdeset posto psihičkih bolesti uzrokovano je na duhovnoj razini. To znači da od sto bolesnika koje liječim, sedamdeset mogu izliječiti na području duha, što je strašno fascinantno. Stoga nije nikakvo čudo što se hagioterpija tako brzo prihvatila – tek sam 1990. u Zagrebu osnovao Centar za duhovnu pomoć – nakon četiri godine tomu sam dao ime i počeo školovati ljude, a već djeluje u cijelom svijetu. U svakoj europskoj državi ima centar koji to radi, a ovih dana u Međugorju su boravili ljudi iz Irske, SAD, Engleske i Škotske te učili hagioterapiju. Ponekad se čudim otkuda toliki interes i odjek, uskoro idem u Ukrajinu i Južnu Koreju, a sve to znači da je duh konačno ono područje koje će čovjeku moći svestrano pomoći.

Uvijek ste rado slušani, što potvrđuju i duhovne vježbe u Međugorju koje ste spomenuli. Njima su se pridruživali i domaći vjernici, a propovijedi na večernjim sv. Misama koje ste tih dana slavili ostavljale su snažan dojam. Središnja tema Vaših nagovora bila je, što kazati današnjem vjerniku ili čovjeku koji teži za obraćenjem. Naime, dok se na jednoj strani govori o životu, na drugoj vlada smrt. Primjer: nedavno je Kanadska biskupska konferencija prosvjedovala protiv dodjele najvišeg državnog priznanja, odličja, čovjeku koji je u svojim klinikama napravio preko sto tisuća pobačaja.

U svijetu se događaju dva suprotna kretanja. Jedno je kretanje znanstveno, recimo istraživači mozga, na području neurologije; drugo, istraživači biologije; također istraživači filozofije, duha, istraživači na području teologije, psihologije pa i fizike. Svi konačno pokazuju i dokazuju da čovjek ne može biti ateist, da je jasno da Bog postoji i da to čovjek znade od trenutka začeća. Drugo je što neuroznanstvenici, istražujući mozak otkrivaju duh, i fascinirani su – dr. Kandel, dr. Amen, dr. Lipton, dr. Kolins.

Fascinirani su da je duh ono veličanstveno što čovjeka čini čovjekom, što čini da može stvarati, pisati, misliti, dakle ono što životinja nema. I pitaju se što je to, jer je riječ o velikoj zagonetki.

Filozofi izdaju debele sveske o tim istraživanjima, spomenuti znanstvenici također.
Treće što ti znanstvenici otkrivaju jest da i malo dijete znade da Bog postoji, da postoji dobro i zlo, da čak i u našem mozgu postoji modul Bog, točka Bog, postoji konstitutiv Bog. Tako postaje posve jasno da je etičko pitanje bitno, i kako dr. Amen kaže, ako ja negativno govorim, ako sam nemoralan, doslovno razaram stanice mozga. S druge strane ako sam moralan, čestit i pozitivan, ja izgrađujem i rehabilitiram svoje stanice. Dakle sve što je Sveto pismo naučavalo, znanstveno je potvrđeno.

S druge strane fizičari dokazuju da postoji duh u svakom atomu, a dr. Beck kaže da u svakoj stanici postoji duhovna komponenta, duhovna dimenzija koja drži život, i to je život. Stoga, ako hoćemo liječiti čovjeka, moramo znati što je duh, a ne dijagnosticirati samo psihosomatski. To je taj element koji govori da se ne isplati zlo.

No kao da su danas uznemirene sve sile zla i sve moguće ideologije, masonske, neokomunističke, neoliberalne, neonacističke itd., gube teren ispod nogu jer znanost je dokazala da su krive, da su ideologija, a ne istina. Njima se danas žuri, Europi se žuri da izbaci Boga iz svoga ustava, da se Bog nigdje ne spominje, da se čak ne spominje ni kršćanstvo, a ne samo Crkva i Bog, pogotovo ne Crkva. Vidi se da su izgubili glavu.

Drugo, traže razne zakone o kojima narod ne odlučuje. To znači da su sile zla i grijeha, sile negativnoga, sile koje hoće razoriti obitelj, osobito spolnost, u krizi i stoga su agresivne, žele uništiti moral, etičnost, obitelj, Crkvu, vjeru u Boga i sve drugo. To je dakle drugo kretanje koje se događa, i svakako će pobijedit ono koje je istina, a to je znanost, znanstveno kretanje.

Crkva ima sreću da ide u tom smjeru. Negativno će naravno napraviti zla jer je uznemireno. Mi mislimo da je komunizam poražen, da je nestao, a nije, on se samo preobrazio. Što znači perestrojka? To je unutarnje razaranje, neokomunizam koji je daleko opasniji nego prijašnji. Prije smo znali tko nam je neprijatelj, znali smo kako ćemo se postaviti, a danas ne vidimo gdje je neprijatelj, on iznutra razara.

(Izvor: Glasnik Mira)

“Ne samo da oprašta… nego i zaboravlja!”

divine-mercy-confession

Sveti je Antun od Boga dobio mnoge karizme, a jedna od njih bila je propovijedanje u Duhu Svetomu. Kad je on govorio, srca su se otvarala Bogu kao cvijeće suncu. Zato mu je sveti Franjo Asiški povjerio da propovijeda i poučava braću.

Ispričat ću vam zgodu iz njegova života koja mi je jedna od najdražih: Jednoga je dana sveti Antun propovijedao. Neki prolaznik se zaustavio i počeo ga slušati. Čovjek je inače počinio teške grijehe i znao se rugati Bogu. No slušajući Antunove riječi pune milosti, srce mu se razgalilo jer je u sebi osjetio nevjerojatnu Isusovu ljubav prema njemu osobno.

Vidjevši da je toliko ljubljen, počeo je jecati kao malo dijete, a suze su mu sve više i više nadirale pri pomisli na svekoliku nepravdu koju je nanio Isusu svojim grijesima. Tada je odlučio da će promijeniti svoj život i slijediti Isusa svim srcem, te poći na ispovijed.

Kad je ušao u ispovjedaonicu svetog Antuna, toliko je plakao da nije bio u stanju izgovoriti ni riječi. Nato mu je Antun predložio da pođe kući, zapiše svoje grijehe na list papira i potom se vrati u ispovjedaonicu, što je čovjek i učinio. Antun je polako čitao impresivnu listu grijeha dok je pokajnik bio u stanju tek kimnuti glavom kao znak da potvrđuje svaki zapisani grijeh. Glas mu se još nije povratio. Emocije koje su ga obuzele bile su prejake. Na koncu je Antun ohrabrio svog pokornika i potaknuo ga da promijeni život i živi s Isusom u skladu s evanđeljem. Dao mu je pokoru i oprost svih njegovih grijeha.

Taj se čovjek izmirio s Bogom!

Antun je pažljivo savio papir na kojem su bili ispisani strašni grijesi i vratio ga grešniku kojem su grijesi oprošteni. Otišao je bez tereta i u radosti.

Kad je stigao kući, htio je spaliti papir. Kad ga je rastvorio, na njegovo veliko iznenađenje otkrio je da je papir posve čist! Njegovi su grijesi posve nestali! Iščezli! Bog je bio uhvaćen usred osjetljivog čina milosrđa! Tek tada je taj čovjek shvatio još veću milost svoje ispovijedi: kad Bog vidi da mu prilazimo s istinskim kajanjem, sa željom da više ne griješimo i odlukom da promijenimo svoj način života, On se toliko jako raduje i ne samo da nam oprašta grijehe, nego ih i zaboravlja!

Oni više ne postoje!

Oni su oprani u Krvi Jaganjčevoj i Bog se prestaje sjećati naših zlodjela.

Ako se iskreno kajemo, čak se i vremenita kazna uzrokovana grijehom briše, bilo djelomično ili potpuno, već prema dubini našeg kajanja.

Drugim riječima, bol zbog toga što smo ranili Isusa, Onoga kojeg ljubimo, skraćuje nam boravak u čistilištu, ili u cijelosti ili djelomično.

Pustinjski su oci čak tvrdili da je dar suza najveći dar koji možemo očekivati od Duha Svetoga. To je goruća ljubav, blagoslovljeni oganj jer širom otvara vrata raja!

s.Emmanuel

Mate Radan i Uskrsli Krist

naslovna40

Nedavno je u Splitu je bio sprovod mom dragom prijatelju i bratu u Kristu – Mati Radanu. Mnogi koji ovo čitaju nisu ga poznavali, ali sigurno će im ovo što pišem biti na ohrabrenje u vjeri. Također i oni koji ga poznaju bit će iznenađeni jer želim podijeliti sa svima jedan prevažan i moćan događaj koji mi je ispričao u povjerenju. Pošto mi je to ispričao kao svoju tajnu nisam to dijelio s drugima do sada. Mislim da sada kad je prešao Ocu mogu to reći svima.

Svi koji poznaju Matu znaju da je dugo vremena bio ovisnik o svim mogućim drogama. Znaju također da se ’98. godine dogodio veliki preokret u njegovu životu. Mate je upoznao divnu Kristovu ljubav i njegov život se potpuno preokrenuo. Šest mjeseci nakon početnog susreta s milosrđem Božjim dogodilo se i fizičko čudo. Nakon jednog kršćanskog susreta u Puli (s Kikom Arguellom koji je započeo Neokatekumenski put), na koji smo išli zajedno, Mate više nikada nije osjetio potrebu za drogom. Svi koji poznaju ovisnike o drogama znaju kako su teške i bolne njihove apstinencijske krize.

Kako je Mate došao na kateheze koje će zauvijek promijeniti njegov život? Sigurno da ima više događaja koji su ga doveli Kristu. Dvije njegove sestre već su prije njega ušle u neokatekumensku zajednicu i svjedočile su mu Božju ljubav i snagu.

Događaj koji želim podijeliti sa svima dogodio se u 9. ili 10. mjesecu 1998. godine. Bilo je 1 sat nakon ponoći. Mate je bio u svojoj sobi i držao cijev pištolja u ustima namjeravajući se ubiti. Njegova majka osjetila je da nešto nije u redu, probudila se, ušla u njegovu sobu i pitala ga ”Mate, kako si?” Mate je sakrio pištolj ispod jastuka i kaže da ga je majčino lice toliko dirnulo da je odlučio živjeti. Majka je izašla. Mate se ispružio na krevet u potpunom mraku. Tada se dogodilo nešto što ni sam nije znao dobro objasniti. Kaže da je tada tama postala kao neka zvijer koja ga želi progutati. Kao da je Zli izašao iz sjene gdje je bio skriven dok ga je uvjeravao da je samoubojstvo jedini izlaz. Osjetio je užas prisutnosti Zla i mržnje koja ga želi proždrijeti.

Tada je Mate, vjerojatno prvi put u životu zazvao Krista. Zavikao je ”Kriste spasi me!” Nakon toga pojavila se nadnaravna svjetlost i tama se povukla. U svjetlosti je bio Krist koji mu je pružao ruku. Mate je vidio našeg uskrslog Gospodina. Ne znam više o tome. Znam samo da mi je to ispričao u povjerenju u jednom od naših mnogih razgovora koje smo imali. Nisam imao nikakav razlog da mu ne bih vjerovao jer smo imali vrlo iskren odnos. Uglavnom, sutradan je Mate bio na katehezama u montažnoj crkvici svetog Marka na Neslanovcu u Splitu. Tamo sam ga prvi put susreo. Rekao mi je također da ga je neka sila gonila na kateheze. Trčao je prema crkvi i pitao sam sebe ”Jesam li ja lud, trčim na nekakve kateheze?”.

Sjećam se da mi je rekao da nije ništa čuo na katehezama. Samo je čuo da mu neko nešto viče. Osjećao se u crkvici kao u nekoj oazi. Ipak, nije mogao mirno sjediti ako nije uzeo heroin. Kad se rodila zajednica i kad smo počeli zajedno slaviti euharistiju bilo mu je neugodno da se ne može pričestiti jer bi se uvijek prije nadrogirao, pa je pitao župnika don Šimuna što da radi. Župnik mu je mudro odgovorio da AKO se nadrogira onda neka se ispovijedi i uzme pričest. Tako je radio 6 mjeseci. Nadrogirao se, došao bi u crkvu, ispovjedio se i onda se pričestio na euharistiji s ostalima. Nakon 6 mjeseci dogodilo se čudo, kako sam već napisao i više nije imao nikakvu potrebu za drogom.

Tada je Mate postao kao Lazar koji se već usmrdio u grobu, a Krist ga je uskrisio. Svi koji su ga znali, čudili su se. Narkomani su ga pitali: ”Na čemu si Mate”, a on je odgovarao: ”Krc (to mu je bio tik) na Isusu Kristu”. Krist je sve više ulazio u njegovu tamu i osjećao je veliku želju za evangelizacijom. Postao je itinerant (misionar laik) i mnogima donio Kerigmu – Kristovu ljubav, oproštenje i novi život u Bogu.

Umro je prije dva tjedna kao svetac, prinoseći svoje boli za evangelizaciju, za spasenje tolikih koji su još u tami. Preselio se u kraljevstvo svjetlosti, mira i ljubavi Božje.

Molimo da i nas nosi sila koja ga je gonila na kateheze i neka se na katehezama širom svijeta (kod nas u Bitoli su sada kateheze u tijeku) spašavaju duše iz pakla samoće i očaja.

Ljubljeni brate, moli za kateheze u Bitoli! Moli za mene, moli za tolike koji tama proždire da iskreno zazovu ime Gospodnje i da se spase!

Krist je uskrsnuo! Uistinu je uskrsnuo!

don Antun Nižetić, misionar u Makedoniji (stellamaris-naklada.com)

Zahvaćena Duhom Svetim!

marriage

Battistina je definitivno Talijanka našega vremena. Četrdeset i sedam joj je godina. Po zanimanju je knjigovotkinja i posao obavlja preko interneta. Kad ju je njezin partner pozvao da pođe s njim u Međugorje, nije bila zainteresirana. A onda je jednog jutra u autu čula pjesmu koju često puštaju na Radio Mariji. Ta pjesma ju je inače toliko nervirala, da bi isti čas mijenjala radio postaju. Neočekivano, toga jutra ju je duboko ganula i suze su joj samo počele teći bez nekoga vidljivog razloga. Shvatila je da je Gospa zove. Ali neka sama ispriča svoju priču …

„U mojemu životu sve se promijenilo od odlaska na hodočašće u Međugorje u srpnju 2012. godine. Ništa nije kao prije! Moje se obraćenje dogodilo tijekom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Bilo nas je na tisuće oko vanjskog oltara. Odjednom sam shvatila da klečim i imala sam osjećaj kao da u svojim rukama držim vlastito, živo srce. Cijeli mi se život odvrtio pred očima. Jasno sam vidjela sve ono dobro, kao i sve loše, s tim da se ono što mi se nekad činilo da je dobro, sada pretvaralo u nešto loše. Počela sam osjećati veliku bol zbog razvoda.

Kako sam mogla prekršiti obećanje koje sam dala pred Bogom? U glavi su mi odjekivale riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“. Tada sam shvatila da sam bila spokojna samo u glavi, a da je moje srce bilo hladno kao led. Uvijek sam imala osjećaj da sam na strani „onih koji su u pravu“ i da sam žrtva. Odjednom sam uvidjela da imam tvrdo srce.

Gledala sam patnju svoje četvero djece, moga oca i onoga što su pretrpjeli moj svekar i svekrva, a posebice sam shvatila kako uopće nisam bila žrtva. Zapravo nikada nisam nikome oprostila. Kad je moja najstarija kćer u dobi od devet godina pohađala 4. razred i navaljivala da želi ići na prvu svetu pričest, govorila sam joj da to nema smisla. Moje najmlađe dijete nije čak ni kršteno! Vidjela sam sve knjige iz područja New Agea koje sam kupovala tijekom proteklih 20 godina. Kako sam uopće mogla provoditi svoje vrijeme čitajući te knjige i pohađajući tečajeve samorazvoja koji su me samo odvlačili od Boga i obitelji?

Bol je postajala sve jača i jača, i savijajući se malo po malo našla sam se licem na zemlji. Govorila sam si : ‘Gospodine, dopusti mi da umrem ovdje, jer ja nisam dostojna ni podići glavu sa zemlje.’ U tom sam trenutku osjetila nešto poput velikog zagrljaja ispunjenoga ljubavlju i radošću koje nisu od ovoga svijeta. I sebi sam rekla: ‘Tijekom 18 godina mislila sam da sam svojoj djeci sve dala, ali zapravo nisam im ništa dala, jer im nisam dala ovo. Dakle, ako ostanem ovdje moliti za njih do kraja svoga života, ne bi li to bilo bolje od bilo čega što bih mogla učiniti ako se vratim kući? Da sam kao majka, kao duša kuće, njegovala molitvu umjesto što sam se bavila beskorisnim stvarima, moja djeca bi i dan-danas imala obitelj na okupu!’
Shvatila sam: kad donesete odluku kojom se rješavate križa braka, taj križ zapravo stavljate na ramena svoje djece.

U tom sam trenutku osjetila da sam morala držati obećanje vjernosti u braku, pa sam se odlučila zavjetovati na čistoću. Taj sam zavjet prinijela Bogu, s molbom da se na tisuće obitelji ne razdvajaju. Moj je partner osjetio isto. Također mi je rekao da se moramo u potpunosti posvetiti. Kad sam se vratila kući, išla sam često na ispovijed. Neki su mi svećenici rekli da zavjet čistoće nije potreban, drugi da je to samo nešto što smo mi smislili, ali bila sam u tom pogledu prilično sigurna i odlučna, jer se to činilo tako malim u usporedbi s beskrajnim milosrđem koje sam primila.

Moja su djeca pomislila da sam pošašavila, jer sam išla u crkvu i objesila raspelo u dnevnoj sobi. Moje oduševljenje živciralo je moju stariju kćer, pa mi je rekla: ‘A što je sa svim onim stvarima koje si nam govorila zadnjih 18 godina? ‘ ‘Žao mi je’, rekla sam joj. ‘Bila sam u zabludi!’
U studenom sam se vratila u Međugorje sa svoje četvero djece, tako da i oni mogu shvatiti. Jako sam se nadala da će sresti Gospodina. Promatrala sam ih iz daljine i čekajući razmišljala: ‘Ali ako sam ja kao njihova majka sposobna ljubiti tako malo, a biti tako sretna što vidim svoju djecu kako mole, koliko mora da je sretnija naša Nebeska Majka? I kako li će biti nesretna zbog djece koja se izgube!’

Tijekom hodočašća Bog je dotaknuo srca sve moje djece. Zajedno smo počeli proučavati katekizam. Devet mjeseci kasnije kršteno je najmlađe dijete u dobi od 10 godina, a tijekom istoga misnog slavlja sva su moja djeca primila svetu pričest. Bio je to najljepši dan u mojemu životu! Bilo je to kao da sam ih sve zajedno vidjela da su iznova rođena. Moj partner i ja ostali smo zajedno idućih godinu dana živeći kao brat i sestra. No svaki sam dan molila Boga da budem u stanju shvatiti što je njegova volja – da li ostati zajedno i podržavati jedno drugo ili se potpuno razdvojiti. Dugo sam vremena dvojila u svom srcu, ali malo po malo Gospodin je razdvajao naše putove. Bilo je to zbog posla.

Nakon moga obraćenja opet sam kontaktirala bivšega supruga. Punih devet godina svaki je naš telefonski razgovor završavao vikom s obje strane tako da godinu dana nismo ni međusobno razgovarali, osim što bi sa mnom komunicirao preko djece. Kad sam prepoznala vlastite greške, uočila sam da su njegove posljedica mojih grešaka i tada je nestalo moje ogorčenje. Ja sam bila ta koja bi trebala tražiti oproštenje! Malo po malo, počela sam osjećati duboku bračnu povezanost, koju je Bog zapečatio, i ponovno sam se osjećala kao supruga. Ipak, to nisam razumjela. Pitala sam svećenika je li u redu da se osjećam kao supruga, iako se moj suprug vezao za drugu osobu s kojom ima sina. Svećenik mi je odgovorio da je pred Bogom sakrament braka neraskidiv.
Sada sam u dubini srca ponovo pronašla netaknutu ljubav, za koju sam mislila da je nestala ili da nije niti postojala. Čuvam je u čistoći i svaki dan se molim za obraćenje moga bivšeg muža i za sve obitelji. Zahvaljujem Isusu i Mariji za beskonačnu milost koju moja obitelj svakodnevno prima i dalje koračam na ovom putu obraćenja.“

Ovo što je Battistina doživjela u koncentriranom obliku i u nekoliko uzastopnih koraka, često se događa međugorskim hodočasnicima. Gospa ju je pozvala i ona je, ne znajući zašto, došla u Međugorje. Doživjela je posebnu milost i vidjela je cijeli svoj život u svjetlu Duha Svetoga. U svome je srcu shvatila koliko je veliko Božje milosrđe za nju, bilo joj je žao što je počinila grijehe (koje prije nije uočavala), plakala je nad njima, odrekla ih se i ispovjedila ih. Shvatila je kako se temeljito preobrazila i poduzela je korake mijenjajući svoj život prema onome što se Bogu sviđa, uz pomoć dobroga svećenika, vjernoga nauku Crkve. Snažnog li primjera! Mnogi se ljudi samo zaustave na milostima koje su primili, ali dobro je poduzeti konkretne korake po povratku kući! Ovo svjedočanstvo pomaže nam da u potpunosti uđemo, zajedno s Isusom, u ovo vrijeme milosrđa koje nam je sada ponuđeno kao nikad ranije!