Uskrsnuće od mrtvih

“I mi vam navješćujemo evanđelje: obećanje dano ocima Bog je ispunio u djeci, nama, uskrisivši Isusa” (Dj 13,32-33). Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dioVazmenog otajstva zajedno s Križem: Krist uskrsnu od mrtvih,

Smrću satre smrt, onima u grobovima život darova.

Povijesni i nadnaravni događaj

Otajstvo uskrsnuća Kristova zbiljski je događaj s povijesno ustanovljenim očitovanjima, kako svjedoci Novi zavjet. Već sveti Pavao može oko godine 56. pisati Korinćanima: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1 Kor 15,3-5). Apostol tu govori o živoj predaji Uskrsnuća za koju je doznao nakon svog obraćenja pred vratima Damaska.

PRAZAN GROB

“Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24,5-6). U okviru događajâ Uskrsnuća, prvo što susrećemo jest prazan grob. On sam po sebi nije izravan dokaz. Odsutnost Kristova tijela iz groba mogla bi se protumačiti i drukčije. Unatoč tome, prazan grob bitni je znak za sve. Kad su ga otkrili, bio je učenicima prvi korak k spoznaji činjenice Uskrsnuća. To je ponajprije slučaj svetih žena,zatim i Petrov. Učenik “kojega je Isus ljubio” (Iv 20,2) tvrdi da je, ušavši u prazni grob i vidjevši “povoje gdje leže” (Iv 20,6), “vidje i povjerova” (Iv 20,8). To pretpostavlja da je on, iz stanja u kojem se nalazio prazni grob, ustanovio da odsutnost tijela Isusova nije mogla biti ljudsko djelo, i da se Isus nije naprosto vratio zemaljskom životu kao što je bio slučaj s Lazarom.

UKAZANJA USKRSLOGA

Marija iz Magdale i pobožne žene, koje su krenule da miomirisnom pomašću dovrše uređenje tijela Isusova, pokopanog u žurbi na Veliki Petak uvečer zbog početka subote, prve su susrele Uskrsloga. Tako su žene bile prve vjesnice Uskrsnuća Kristova i za same apostole. Ovima se Isus ukazuje poslije, najprije Petru, zatim Dvanaestorici. Petar, pozvan utvrđivati vjeru svoje brace, vidi dakle Uskrsloga prije njih, i na temelju njegova svjedočanstva zajednica klice: “Doista uskrsnu Gospodin, i ukaza se Šimunu” (Lk 24,34).

Sve što se zbilo onih vazmenih dana obvezuje svakog apostola – i na sasvim poseban način Petra – u izgradnji novoga doba koje je započelo na Uskrsno jutro. Kao svjedoci Uskrsloga oni ostaju temeljnim kamenjem njegove Crkve. Vjera prve zajednice vjernika zasniva se na svjedočanstvu konkretnih ljudi koji su poznati kršćanima i većinom još živi među njima. Ti svjedoci Uskrsnuća Kristova prije svega su Petar i Dvanaestorica, ali ne samo oni: Pavao jasno govori o vise od pet stotina osoba kojima se Isus ukazao svima odjednom, k tome o Jakovu i o svim apostolima. 643mPred tim svjedočanstvima nemoguće je tumačiti Uskrsnuće Kristovo izvan fizičkog reda i ne priznati ga kao povijesnu činjenicu. Proizlazi iz činjenicâ da je vjera učenikâ bila podvrgnuta korjenitoj kušnji muke i smrti na križu njihova učitelja, koju je on unaprijed navijestio. Potres izazvan mukom bio je tako velik da učenici (barem neki od njih) nisu odmah povjerovali vijesti o Uskrsnuću. Daleko od toga da nam pokazu zajednicu zahvaćenu mističnim zanosom, Evanđelja nam pokazuju učenike potištenima i prestrašenima, jer nisu povjerovali pobožnim ženama kad su se vratile s groba; “njima se te rijeci pričine kao tlapnja”(Lk 24,11).Kad se Isus ukaza jedanaestorici na Uskrs uvečer, “prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih” (Mk 16,14).

Čak i suočeni sa zbiljom uskrslog Isusa učenici još sumnjaju, toliko im se to čini nemogućim: oni misle da vide duha. “Oni od radosti još nisu vjerovali,nego se čudom čudili” (Lk 24,41). Toma ce iskusiti istu kušnju sumnje, i, pri zadnjem ukazanju u Galileji, o kojem izvješćuje Matej, “neki posumnjaše” (Mt 28,17). Stoga je bez temelja hipoteza da bi Uskrsnuće bilo “proizvod” vjere (ili lakovjernosti) apostolâ. Baš naprotiv, njihova se vjera u Uskrsnuće – pod djelovanjem milosti Božje – rodila iz izravna iskustva zbiljnosti uskrslog Isusa.

STANJE USKRSLOG ČOVJEŠTVA KRISTOVA

Uskrsli Isus uspostavlja s učenicima izravne odnose time što ga oni dodiruju i s njime blaguju. On ih tako pozivlje da priznaju da on nije duh, ali nadasve da ustanove da je uskrslo tijelo kojim se on pojavljuje ono isto koje je bilo mučeno i raspeto, jer on još nosi tragove muke. To pravo i stvarno tijelo istodobno posjeduje ipak nova svojstva uskrslog tijela: ono nije više u ovom prostoru i vremenu, nego se može na svoj način uprisutniti gdje i kada hoće, jer njegovo čovještvo ne može više biti zadržano na zemlji, ono sad pripada samo božanskom području Očevu. Stoga je uskrsli Isus i savršeno slobodan ukazivati se kako hoće: u liku vrtlara ili u drugom obličju, različitom od onoga koje je učenicima bilo dobro poznato, upravo zato da potakne njihovu vjeru.

Uskrsnuće Kristovo nije bilo povratak zemaljskom životu, kao što su to bila uskrisenja što ih je izveo prije Vazma: uskrisenje kćeri Jairove, mladica iz Naima, Lazara. Ti čini bili su čudesni događaji, ali osobe na kojima se čudo dogodilo našle su iznova, moću Isusovom, “običan” zemaljski život. Kasnije su opet umrle. Uskrsnuće Kristovo bitno je različito. U svome uskrslom tijelu, on prelazi iz stanja smrti u drugi život onkraj vremena i prostora. Isusovo je tijelo u Uskrsnuću ispunjeno moću Duha Svetoga; ono sudjeluje u božanskom životu u stanju svoje slave, tako da sveti Pavao može o Kristu reci da je on “nebeski čovjek”.

USKRSNUĆE KAO TRANSCENDENTNI DOGAĐAJ

“O noći”, pjeva uskrsni Exsultet, “koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kad je Krist od mrtvih ustao”. Zaista, nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najnutarnjija bît, prijelaz u drugi život, još je manje zamjetljiva ćutilima. Povijesni je događaj ustanovljiv po znaku praznoga groba i po zbiljnosti susretâ apostolâ s uskrslim Kristom. Uskrsnuće ipak, time što nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere. Stoga se uskrsli Krist ne ukazuje svijetu nego svojim učenicima, “onima koji su uzašli s njim iz Galileje u Jeruzalem, onima koji su sad njegovi svjedoci pred narodom” (Dj 13,31).