Battistina je definitivno Talijanka našega vremena. Četrdeset i sedam joj je godina. Po zanimanju je knjigovotkinja i posao obavlja preko interneta. Kad ju je njezin partner pozvao da pođe s njim u Međugorje, nije bila zainteresirana. A onda je jednog jutra u autu čula pjesmu koju često puštaju na Radio Mariji. Ta pjesma ju je inače toliko nervirala, da bi isti čas mijenjala radio postaju. Neočekivano, toga jutra ju je duboko ganula i suze su joj samo počele teći bez nekoga vidljivog razloga. Shvatila je da je Gospa zove. Ali neka sama ispriča svoju priču …
„U mojemu životu sve se promijenilo od odlaska na hodočašće u Međugorje u srpnju 2012. godine. Ništa nije kao prije! Moje se obraćenje dogodilo tijekom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Bilo nas je na tisuće oko vanjskog oltara. Odjednom sam shvatila da klečim i imala sam osjećaj kao da u svojim rukama držim vlastito, živo srce. Cijeli mi se život odvrtio pred očima. Jasno sam vidjela sve ono dobro, kao i sve loše, s tim da se ono što mi se nekad činilo da je dobro, sada pretvaralo u nešto loše. Počela sam osjećati veliku bol zbog razvoda.
Kako sam mogla prekršiti obećanje koje sam dala pred Bogom? U glavi su mi odjekivale riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“. Tada sam shvatila da sam bila spokojna samo u glavi, a da je moje srce bilo hladno kao led. Uvijek sam imala osjećaj da sam na strani „onih koji su u pravu“ i da sam žrtva. Odjednom sam uvidjela da imam tvrdo srce.
Gledala sam patnju svoje četvero djece, moga oca i onoga što su pretrpjeli moj svekar i svekrva, a posebice sam shvatila kako uopće nisam bila žrtva. Zapravo nikada nisam nikome oprostila. Kad je moja najstarija kćer u dobi od devet godina pohađala 4. razred i navaljivala da želi ići na prvu svetu pričest, govorila sam joj da to nema smisla. Moje najmlađe dijete nije čak ni kršteno! Vidjela sam sve knjige iz područja New Agea koje sam kupovala tijekom proteklih 20 godina. Kako sam uopće mogla provoditi svoje vrijeme čitajući te knjige i pohađajući tečajeve samorazvoja koji su me samo odvlačili od Boga i obitelji?
Bol je postajala sve jača i jača, i savijajući se malo po malo našla sam se licem na zemlji. Govorila sam si : ‘Gospodine, dopusti mi da umrem ovdje, jer ja nisam dostojna ni podići glavu sa zemlje.’ U tom sam trenutku osjetila nešto poput velikog zagrljaja ispunjenoga ljubavlju i radošću koje nisu od ovoga svijeta. I sebi sam rekla: ‘Tijekom 18 godina mislila sam da sam svojoj djeci sve dala, ali zapravo nisam im ništa dala, jer im nisam dala ovo. Dakle, ako ostanem ovdje moliti za njih do kraja svoga života, ne bi li to bilo bolje od bilo čega što bih mogla učiniti ako se vratim kući? Da sam kao majka, kao duša kuće, njegovala molitvu umjesto što sam se bavila beskorisnim stvarima, moja djeca bi i dan-danas imala obitelj na okupu!’
Shvatila sam: kad donesete odluku kojom se rješavate križa braka, taj križ zapravo stavljate na ramena svoje djece.
U tom sam trenutku osjetila da sam morala držati obećanje vjernosti u braku, pa sam se odlučila zavjetovati na čistoću. Taj sam zavjet prinijela Bogu, s molbom da se na tisuće obitelji ne razdvajaju. Moj je partner osjetio isto. Također mi je rekao da se moramo u potpunosti posvetiti. Kad sam se vratila kući, išla sam često na ispovijed. Neki su mi svećenici rekli da zavjet čistoće nije potreban, drugi da je to samo nešto što smo mi smislili, ali bila sam u tom pogledu prilično sigurna i odlučna, jer se to činilo tako malim u usporedbi s beskrajnim milosrđem koje sam primila.
Moja su djeca pomislila da sam pošašavila, jer sam išla u crkvu i objesila raspelo u dnevnoj sobi. Moje oduševljenje živciralo je moju stariju kćer, pa mi je rekla: ‘A što je sa svim onim stvarima koje si nam govorila zadnjih 18 godina? ‘ ‘Žao mi je’, rekla sam joj. ‘Bila sam u zabludi!’
U studenom sam se vratila u Međugorje sa svoje četvero djece, tako da i oni mogu shvatiti. Jako sam se nadala da će sresti Gospodina. Promatrala sam ih iz daljine i čekajući razmišljala: ‘Ali ako sam ja kao njihova majka sposobna ljubiti tako malo, a biti tako sretna što vidim svoju djecu kako mole, koliko mora da je sretnija naša Nebeska Majka? I kako li će biti nesretna zbog djece koja se izgube!’
Tijekom hodočašća Bog je dotaknuo srca sve moje djece. Zajedno smo počeli proučavati katekizam. Devet mjeseci kasnije kršteno je najmlađe dijete u dobi od 10 godina, a tijekom istoga misnog slavlja sva su moja djeca primila svetu pričest. Bio je to najljepši dan u mojemu životu! Bilo je to kao da sam ih sve zajedno vidjela da su iznova rođena. Moj partner i ja ostali smo zajedno idućih godinu dana živeći kao brat i sestra. No svaki sam dan molila Boga da budem u stanju shvatiti što je njegova volja – da li ostati zajedno i podržavati jedno drugo ili se potpuno razdvojiti. Dugo sam vremena dvojila u svom srcu, ali malo po malo Gospodin je razdvajao naše putove. Bilo je to zbog posla.
Nakon moga obraćenja opet sam kontaktirala bivšega supruga. Punih devet godina svaki je naš telefonski razgovor završavao vikom s obje strane tako da godinu dana nismo ni međusobno razgovarali, osim što bi sa mnom komunicirao preko djece. Kad sam prepoznala vlastite greške, uočila sam da su njegove posljedica mojih grešaka i tada je nestalo moje ogorčenje. Ja sam bila ta koja bi trebala tražiti oproštenje! Malo po malo, počela sam osjećati duboku bračnu povezanost, koju je Bog zapečatio, i ponovno sam se osjećala kao supruga. Ipak, to nisam razumjela. Pitala sam svećenika je li u redu da se osjećam kao supruga, iako se moj suprug vezao za drugu osobu s kojom ima sina. Svećenik mi je odgovorio da je pred Bogom sakrament braka neraskidiv.
Sada sam u dubini srca ponovo pronašla netaknutu ljubav, za koju sam mislila da je nestala ili da nije niti postojala. Čuvam je u čistoći i svaki dan se molim za obraćenje moga bivšeg muža i za sve obitelji. Zahvaljujem Isusu i Mariji za beskonačnu milost koju moja obitelj svakodnevno prima i dalje koračam na ovom putu obraćenja.“
Ovo što je Battistina doživjela u koncentriranom obliku i u nekoliko uzastopnih koraka, često se događa međugorskim hodočasnicima. Gospa ju je pozvala i ona je, ne znajući zašto, došla u Međugorje. Doživjela je posebnu milost i vidjela je cijeli svoj život u svjetlu Duha Svetoga. U svome je srcu shvatila koliko je veliko Božje milosrđe za nju, bilo joj je žao što je počinila grijehe (koje prije nije uočavala), plakala je nad njima, odrekla ih se i ispovjedila ih. Shvatila je kako se temeljito preobrazila i poduzela je korake mijenjajući svoj život prema onome što se Bogu sviđa, uz pomoć dobroga svećenika, vjernoga nauku Crkve. Snažnog li primjera! Mnogi se ljudi samo zaustave na milostima koje su primili, ali dobro je poduzeti konkretne korake po povratku kući! Ovo svjedočanstvo pomaže nam da u potpunosti uđemo, zajedno s Isusom, u ovo vrijeme milosrđa koje nam je sada ponuđeno kao nikad ranije!
Vrata vjere 